Hildegarda iz Bingena, svetica i crkvena naučiteljica iz 12.st., svakako je jedna od neobičnijih svetica s obzirom na opseg tema kojima je posvetila pozornost. Skladala je, pisala medicinske, botaničke, geološke i teološke traktate, izmislila alternativni alfabet, te ilustrirala vlastite vizije. Ovdje ćemo se osvrnuti na ovo potonje: ilustracije.
Njezino prvo djelo, poznato pod nazivom Scivias[1], sadrži 26 vlastitih vizija, te 35 miniaturnih ilustracija.
Na naslovnoj ilustraciji Hildegarda je prikazana kako skicira na voštanoj tabli i diktira vizije redovniku Volmaru. Prema tumačenju Madeline Caviness Hildegarda ovdje možda postavlja samu skicu koja je kasnije dotjerana u ilustraciju.
Ilustracije su nadasve simboličke. Hildegarda se izražava kroz kršćansku teološku alegoriju i ikonografsku simboliku koju definitivno ponegdje modulira svojom originalnošću/kreativnošću koja svoje „gorivo“ crpi iz vizija.
Format ilustracija je raznolik i (za ono vrijeme) netipičan. Ponekad se ilustracija proteže uz stupac teksta, a ponekad zauzima cijelu stranicu samo za sebe. Ponekad nadopunjavaju tekst, a ponekad ga vizualno prepričavaju.
Tematski se bavi teološkim temama koje objašnjavaju život trojedinog Boga, čovjeka i njegov život u odnosu na Boga, prirodu i samoga sebe, Crkvom kao zajednicom vjernika, te posljednjim vremenima.
(Ilustracije ovdje nisu poredane točno po redu kako stoje u knjizi.)
Svjetlosni Izvor izvora
Na dnu ilustracije vidimo izlijevajuće svjetlo nad malenim tijelom Hildegarde. Ono je toliko izliveno da se izgubila forma glave – struja svjetla i glava su jedno. Izvor svjetla jest sjajni Krist, zemaljski objavitelj svetog Trojstva. Položaj njegovih prstiju je tradicionalno ikonografski: tri uzdignuta prsta označavaju Oca, Sina i Duha Svetoga. Ono što je neuobičajeno na Kristovom prikazu jesu krila koja ovdje mogu označavati transcedentnost njegova bića.
U svakom slučaju Krist je prikazan kao Pantokrator (Svevladar), u poziciji kako inače sjedi na prijestolju, sa Svetim Pismom u lijevoj ruci – no ovdje ne vidimo prijestolje, već nešto poput brda/planine na vrhu koje je On – Izvor života. Ispod njegova “prijestolja” su vjerojatno “nebeski stanovi” (Iv 14,2) u kojima borave duše, a skroz na dnu ilustacije je Hildegarda pred bićem koje je ispunjeno očima. Opet klasični ikonografski prikaz Božjeg sveznanja (Sve-Videći). Biće je “obličjem slično čovjeku” (Ez 1, 5; Ez 1, 26 i sl.) – da li je anđeo ili Krist, nije jasno.
Oboje, i Hildegarda i biće, nalaze se u nebeskom, transcedentnom prostoru na što upućuju zvijezde iza njih. Nad svakim su po još dvije trakaste forme koje bi mogle predstavljati blagoslov ili milost koja ih obavija, ili bolje reći koja se nad njima nadvila jednako. Prikaz je to Hildegardine zahvaćenosti Bogom koja u njoj budi pomalo apokaliptičke osjećaje, njezin tremendum et fascinosum pred Svevišnjim (u Svevišnjem) i objavom koju prima.
Prvi pad
Ilustracija čovjekovog pada u grijeh prikazuje Adama kojeg je zavelo zlo u obliku zmije.
Prikaz je to priče iz knjige Postanka u kojoj Adam jede sa stabla spoznaje jer nasjeda na zmijine riječi: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« (Post 3,4-5) Naravno, dogodilo se upravo suprotno: nisu postali bogovi, već skoro pa robovi. Život na zemlji postao im je muka – “pali” su. (detaljnije: analiza knjige Postanka)
Zabranjeno stablo (stablo spoznaje dobra i zla) je dominantno na prikazu ne samo zbog boje i veličine, već i zbog svoje živosti: kao da je svojom granom strmoglavilo Adama, bacilo ga pod svoje noge. No, “ruka” drveta nije grana, već sama lukava zmija koja je svojim otrovom osakatila čovjekova krila (ispunjena zvijezdama), simbol transcedentnosti. Čovjek, stvoren za nebo i vječnost, pao je na zemlju i u njezinu muku koju simbolizira vatra što okružuje drvo. Nebo iznad nije doslovno svemir, već simbolizira transcedentan prostor koji je od zemlje odvojen vatrenom linijom. Jednom otvoren za čovjeka ovaj prostor se za njega zatvara zbog neposluha, udaljenosti od Boga. Tek će Krist otvoriti prolaz, dati se kao “vrata” (Iv 10,7) da čovjek može do stabla života.
Otajstvo Trojstva
” Vidjeh jasno svjetlo, a u njemu svjetlu figuru čovjeka boje safira koji je sav plamtio blagom sjajnom vatrom. Ta jasna svjetlost kupala je svu sjajnu vatru, a sjajna vatra kupala je jasnu svjetlost; i jasna svjetlost i sjajna vatra izlijevali su se nad cijeli ljudski lik, tako da su svo troje bili jedno svjetlo u jednoj snazi potencijala.” (Scivias II.2, Vision)
Hildegarda jasno kazuje da je “jasna svjetlost” Otac, “čovjek boje safira” Sin, a “blaga sjajna vatra” Duh Sveti. Ova minijatura ima posebnu kolorističku shemu Trojstva koja će se kasnije pojavljivati i na drugim ilustracijama: Otac je prikazan kao zlatni krug ispunjen koncentričnim crveno-smeđim krugovima, Duh kao srebrni krug ispunjen žutim koncentričnim krugovima, dok je Sin je u safirno plavom.
Stvaranje svijeta
Zlatnu, srebrnu i plavu nalazimo i na ilustraciji Biblijskog opisa stvaranja svijeta u sedam dana. Hildegarda je dane prikazala kao kružnice: prvi dan u kojem Bog stvara svjetlost dominira prikazom (“I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost.” Post 1,3): prikazan je kao trostruko veća kružnica, tj. najveća, čime očito naglašava važnost svjetlosti.
Svjetlost, davateljica života, nije samo fizička svjetlost, već prije svega duhovna, božanska: plavi krug unutar zlatnog upućuje na Sina u Ocu, na Sina koji je Riječ, a Riječ je svjetlost – po kojoj je sve stvoreno (Iv 1,1-5). Kao i u ilustraciji sv. Trojstva zlatni krug je ispunjen koncentričnim kružnicama koje daju dinamiku: to je izlijevajuća, aktivna svjetlost, živući, tekući Bog kojem je u naravi da se izlijeva. Bog je svjetlost zbog čije svjetlosti mi svjetlost vidimo (Ps 36,10). Ispod “glavne” kružnice smještena je druga, jednake dimenzije, a koja je ispunjena sa ostalih 6 dana. Ta druga kružnica služi kao okvir stvaranju smještenom u jednu nepravilnu vodoravnu liniju koja se proteže po sredini ilustracije. Taj neobičan okvir jest zapravo zemlja (smeđih i zelenih tonova), ali produhovljena zemlja: prožeta zvijezdama kao simbolom transcedentnosti, zemlja nije “gola” materija, već platforma čovjekova uzdizanja. Na prikaz s desne strane vratit ćemo se nakon kratke analize dana:
Drugi dan (2.) prikazuje gornje i donje vode odvojene svodom. Svod nije samo zlatna linija koja razdvaja vode, već i cveni vatreni krug koji se nalazi na sredini, te nam govori kako svod nije samo luk, već nešto božansko, poput serafina (hebr. SRF: gorući) koji priječi prolaz iz jednog stanja u drugo.
Treći dan (3.) Bog stvara zemlju i bilje: “I reče Bog: »Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim…” Post 1,11
Četvrti dan (4.) Bog stvara planete: “I reče Bog: »Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama…” (Post 1, 14) Kružni kadar prikazuje sunce, mjesec i zvijezde.
Peti dan (5.) stvorene su morske grdosije i svakovrsni živi stvorovi što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste (Post 1,21), a šesti dan (6.) svakovrsna zvjerad, stoka i gmizavci svake vrste (Post 1, 25).
Uz životinje koje se kreću po zemlji opisano je i stvaranje čovjeka. Mogli bismo reći: čovjek i životinje stvoreni su u istom kontekstu, no čovjeka od životinja razdvaja njegova sličnost Bogu (“Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar…” Post 1,26). Nije to fizička sličnost, već duhovna – kao što Bog gospodari, tako i čovjek. Ilustracija stvaranja čovjeka ispada iz kruga: skroz pri dnu kružnice u koji su smješteni šest dana stvaranja vidi se grumen crvene zemlje iz koje izlazi glava. Hildegarda pojašnjava što je u viziji vidjela:
“…plamteća vatra, bezgranična, neiscrpna, potpuno živuća (…) boje neba gorila je gorljivo blagim dahom (…) I vidjeh da se plam zaiskrio i rasplamtjeo (…) i taj plam lebdio je nad (atmosferom) i puhao u nju iznova, a time se sudarao sa iskrama sve dok se atmosfera nije usavršila; i tako su nebo i zemlja bili potpuno formirani u sjaju. Zatim je taj isti plam ušao u vatru, a gorenje se proširilo i oblikovalo u grumen blata koje se nalazilo na dnu atmosfere; ugrijao se i tako je stvoreno meso i krv; puhao je u njega sve dok nije (uz)digao živog čovjeka.” (Scivias, II.1, Vision)
Čovjek, taj hram Božji, vrhunac je stvaranja i zato se njegov prikaz ponavlja još jednom i to mnogo jasnije. Izvan shematskog prikaza stvaranja po danima, s desne strane vidimo crvenog čovjeka, tj. Adama (vidi hebrejsku igru riječi ADM: čovjek – zemlja – crvena) koji se rađa iz zemlje, sve do površine na kojoj, tek porođen, udiše miris zemaljskog bilja. Tko god nije upoznat s Hildegardinim pisanjem ostat će možda zbunjen. Hildegarda je u svoj prirodi, biljkama, životinjama i mineralima, vidjela prisutni “viriditas”. Viriditas u Hildegardinim zapisima može označavati: vitalnost, plodnost, bujnost, sočnost, zelenilo i rast. Viriditas liječi čovjeka, daje mu Život, ono je metafora za duševno i fizičko zdravlje, vidljivo u Kristu, božanskoj Riječi. Viriditas je poput Božjeg Daha, tj. Duha koji animira čovjeka i daje mu psiho-fizičko zdravlje: “…u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Post 1, 7) I upravo tu se može uočiti Hildegardina teološka dubina: Božji Duh nije neka apstrakcija, On je živa ljekovita sila koja se nalazi u prirodi, prisutna, dostupna svakome da ima život u izobilju.
Sedmi dan, dan počinka (židovski Šabat) ilustriran je sa tri figure od kojih jedna ima krila, a vjerojatno predstavlja zajedništvo i mir Boga i čovjeka. Zanimljivo je to što je taj dan postavljen gore, na početku niza i kao da gleda na proces stvaranja. Teološka je to poruka koja govori o čovjeku kao Božjem hramu, stvoru u kojeg se Bog nastanio, posudi glinenoj (Job 4,19) po kojoj Bog na poseban način boravi na zemlji, o njihovom zajedništvu iz kojeg zajedno surađuju, stvaraju. Također, dalo bi se iščitati, u širem smislu, da je čovjek pozvan promatrati na svijet, i svu njegovu raznolikost, iz Božje perspektive (teoretizirati) i donositi odluke za svijet (na taj način se o njemu brinuti) iz ljubavi (“…jer Bog je ljubav.” 1 Iv 4,8).
Kozmičko jaje
Slika ilustrira viziju kozmičkog jajeta (makrokozmos). Ono je slojevita struktura koju je Bog prožeo snažnim silama koje održavaju svemir u delikatnom balansu. Ono je poput cjelovitog organizma koje ima svoju “membranu” i jezgru (zemlju). Krečući se izvana prema unutra Hildegarda vidi zone jasne i sjenovite vatre koja predstavlja božansko pročišćenje i sud; zatim vidi čisti eter koji predstavlja vjeru; vodeni sloj koji predstavlja krštenje, te na kraju globus napravljen od četiri elemenata. Svako nebesko tijelo također ima svoje teološko značenje: sunce je Krist, sunce pravde; mjesec je Crkva koja odražava sunčevo (Kristovo) svjetlo; zvijezde su čin pobožnosti, itd.
Prema knjizi Postanka prvo je stvoreno svjetlo, te ono kao takvo (prvostvoreno) okružuje cijeli kozmos. Cijela forma smještena je na zelenu platformu koja govori da je sve utemeljeno (simbolika četverokuta: fundacija) u viriditas.
Korovi anđela
Ova mandalasta slika ilustrira devet korova/stupnjeva/levela anđela koji obavijaju Boga u sredini kružnice. Bog nema oblik, Bog je misterij, stoga je središte ostavljeno praznim.
Podjela anđela na korove/stupnjeve dolazi od Pseudo-Dionizije Areopagita (5./6.st.) čije je naučavanje o anđelima prihvatio i sv. Toma Akvinski. U «Nebeskoj hijerarhiji» Dionizije piše o tome kako su veliki teolozi prenijeli znanje o 9 anđeoskih korova, podijeljenih u tri trostruka reda.
Krenuvši od sredine (Boga) prema rubu kružnice na prvom mjestu su Serafini (1), oni koji 
izgaraju od božanske ljubavi (hebrejski seraph znači doslovno gorući). Oni okružuju Božje prijestolje, oni su Božja vatra. Boga nitko nikad ne vidje (Iv 1,18), stoga centar ostaje prazan i tako samo nagovješta Božju prisutnost koja je neizreciva, dakle neopisiva. Hildegarda je Serafine prikazala tradicionalno ikonografski (vidi link). Na Zapadu se takav prikaz izgubio, dok je u Pravoslavlju i dalje prisutan.
Kao i Serafini i Kerubini (2) su prekriveni očima koje označavaju Božje sveznanje, Providnost. Kerubinima se posebno pripisuje znanje koje potječe iz kontemplacije Boga, dok su Prijestolja (3) kao neki simboli Božjeg jedinstva i njegove moći. 
Drugi red anđela (4, 5, 6) čine korovi Gospodstva, Vlasti i Moći. Njima se pripisuje upravljanje materijalnim svijetom. Gospodstva pritom određuju što treba činiti, Vlasti daju vlast za izvršavanje, a Moći određuju kako treba naređeno izvršiti i uklanjaju zapreke.
Treći, najniži red (7, 8, 9) čine izvršitelji. Oni su neposredno nad ljudskim hijerarhijama. Tu su Poglavarstva, koja predvode izvršavanje onoga što je naloženo po višim korovima. Arkanđeli su izvršitelji-glasnici velikih, a Anđeli svakodnevnih stvari. Anđeli čuvari također pripadaju najnižem koru.
Tri reda anđela povezana su također s trostrukim božanskim djelovanjem pročišćenja, prosvjetljivanja i sjedinjenja. Iako su ta tri aspekta uvijek prisutna, najnižem redu anđela pripada usavršavanje, srednjem prosvjetljivanje, a najvišem sjedinjenje. To su ujedno tri stadija kršćanskog života (kojeg vizualno vidimo krečući se izvana prema unutra, do Boga), pri čemu početak duhovnog života predstavlja buđenje (obraćenje, pročišćenje i usavršavanje), prijelaz na put prosvjetljivanja označen je tamnom noći osjetila, koji vodi do sjedinjenja.
Na toj liniji shvaćanja stoji i Hildegarda kada kaže da je čovjek stvoren kako bi ispunio deseti kor anđela (“prazninu” u sredini kružnice), tj. sjedinio se s Bogom na najuzvišeniji način (Scivias III.2.19).
Hildegardin “vitruvian“
Dok je Da Vinciev crtež je temeljen na povezanosti idealnih ljudskih proporcija i geometrije, koje je opisao starorimski arhitekt Vitruvije u svojo knjizi De Architectura, Hildegardina ilustracija je temeljena na povezanosti čovjeka i prirode, napose cijelog svemira
U Hildegardinoj antropologiji čovjek predstavlja mikrokozmos: u čovjeku se nalazi cijeli svemir.
„Bog međutim niti ima početak niti kraj. Stoga je cjelokupna nebeska harmonija ogledalo božanstva, a čovjek je ogledalo svih Božjih čudesa.[4]“
Vatrena kružnica koja obavija čovjeka je antropomorfnog oblika, a iz njene glave izrasta još jedna. Kao i u prikazu svemira (kozmičkog jajeta) gore i ovdje se radi o transcedentnoj božanskoj vatri/svjetlosti iz koje se rađa voda, iz koje se rađa Život. Glava na vrhu je antropomorfizirani prikaz Boga, tj. Njegove Mudrosti koja je počelo kako makrokozmosa, tako i mikrokozmosa.
Stoga: čovjek se nalazi u Bogu, što su naglašavali svi mistici prije Hildegarde, a i oni poslije nje, a osim njih i neki filozofi kao npr. Spinoza (vidi).
U Njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: “Njegov smo čak i rod!”
Dj 17,28
Koncept duše i tijela
U Scivias I.4 Hildegarda piše o ljudima, vezi između tijela i duše, te njihovoj borbi s napastima/đavlima (ilustriranu u desnoj polovici ilustracije) u materijalnome svijetu. To je mikrokozmička vizija u kojoj je čula nebesku simfoniju koja govori o sjajnom dragulju i
vrelu Očeva srca iz kojeg teče Riječ, ljepota sunca i stvara materiju (po materi, tj. vječnoj Majci). To je posljednja vizija iz Scivias (III.13), a odnosi se ne samo na Djevicu Kraljicu nebeskih korova, već na svaku majku, kao što ćemo kasnije vidjeti. Centralna slika (lijeva polovica ilustracije) prikazuje upravo Bogorodičinu trudnoću (ali i trudnoću svake žene). Što se tiče njezinog položaja tijela ono je prikazano tradicionalno ikonografski (vidi link), a smješteno je u elipsasti, jajasti okvir, isti u kakav je Hildegarda ranije smjestila prikaz makrokozmosa (kozmičkog jajeta). Ovdje, dakle, vidimo nastanak čovjeka – tog svemira u malom; utjelovljenje Boga, Njegov ulazak u svoj hram. Bog/Logos/duša centalni je motiv ilustracije prikazan zlatnim četvrtastim likom koji je prepun očiju i izlazi iz elpsastog okvira čime nam govori da je transcedentne naravi (to potvrđuje i zvjezdana pozadina). Četvrtasta forma simbolizira bazu, temelj, dakle duh/duša temelj je svake materije. Oči simboliziraju sveznanje. Scena je to dostojna štovanja, a što prikazuju ljudi s lijeve i desne strane, prinoseći posude, pogleda uprtog u nebo, a što pak asocira na euharistijski prikaz kruha i vina. U sceni se pojavljuje i čovjekov neprijatelj đavao koji u prinose podmeće crnu gljivu otrovnicu, simbol zla, “kukolja” (Mt 13,24-30). Đavoljev lik proteže se kroz sve ostale kadrove kao napasnik, čovjekov tlačitelj i mučitelj. Njegova smeđa boja simbolizira zemlju, točnije “razduhovljenu” zemlju, zlu materiju (sarx) koja čovjeka pritišće da zajedno s Pavlom uzdiše: “Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?” (Rim 7,24)
Hildegardina interpretacija scene utjelovljenja nije striktno povijesna, i time se ne odnosi samo na Mariju već na svaku majku, svako dijete, a to u viziji ljudska forma rođena od žene objavljuje jecajući: “Jer trebao sam imati tabernakul ukrašen sa pet četvrtastih dragulja sjajnijim od sunca i zvijezda (…) topaz bi mu bio temelj i svi dragulji njegova struktura; stube napravljene od kristala, a dvorište obloženo zlatom. Jer trebao sam biti drug anđelima, jer ja sam živi dah kojeg je Bog stavio u suhu glinu; stoga bih trebao znati i osjetiti Boga. No! Kada je moj tabernakul vidio da oči može okrenuti u svim smjerovima, usmjerio se prema Sjeveru, ah, ah! I tamo bijah zarobljen i oplijenjen od pogleda i radosti znanja, a moja haljina bijaše rascijepana. (…) O, tko će me utješiti, jer me čak i moja majka odbacila kada sam odlutao od puta spasenja? Tko će mi pomoći doli Bog? Ali kada te se sjetim, majko Sione, u kojoj sam trebao prebivati, vidim gorko ropstvo kojem sam podložan. A kada se sjetim sve glazbe koja biva u tebi, osjećam svoje rane. A kada se sjetim radosti i blagosti tvoje slave, zgrožen sam otrovima koji je zagađuju.” — Scivias I.4.1
(Otrove vjerojatno predstavlja crna gljiva (gore lijevo) koju đavao stavlja među dobro jelo.)
Dakle, i sam tekst jecajuće duše govori o muci utjelovljenja. To je odlazak iz kuće Očeve u “tuđinu”. Prvi od pet kadrova s desne strane ilustracije prikazuje dveri Očeve kuće i dušin moment izlaska/ulaska. Duša je još odjevena u viriditas, jer sav njezin pravi dom je natopljen istim. Prati je i njezin anđeo (desno) i njezin vrag (lijevo) – slika koju dan danas viđamo najčešće u dječjim animiranim filmovima (anđeo na jednom ramenu, vrag s vilama na drugom), a predstavlja savijest, svjesnost dobra i zla. U kadru ispod viriditas je prikazan poput struje rijeke koji je dušu porodio, prenio iz jednog stanja u drugo, zemaljsko.
Za Hildegardu je plodnost i rađanje temeljno svojstvo materijalne kreacije. To je na jednoj razini poslijedica njezine neoplatoničarske metafizike – jer kod nje sva bića egzistiraju zbog prelijevanja plodnosti iz svog božanskog izvora (za Eckharta je Bog primarno fecund – plodnost). Stoga sva bića učestvuju u tom temeljnom svojstvu želeći se izliti, biti kreativni, re-kreativni i pro-kreativni. Nastanak čovjeka za nju je “kao što se zemlja otvori i iznjedri cvijeće kada rosa padne na nju“. (Scivias I.4.16)
Možda se čini čudno da Hildegarda ovu plodnost materije prikazuje ne slikom živog organizma (vraćamo se lijevoj ilustraciji), već dragog kamena – komadom stijene koji bi se mnogima činio kao antiteza života. Ali za Hildegardu sva materija ima vitalnost u sebi jer sudjeluje u životu vitalnog Tvorca i Izvora (vidi slično kod sv. Bonaventure koji govori o svjetlu koje prožima materiju). Nadalje, u Scivias II.2.5., u viziji vidi Sina kao “ljudski lik boje safira“, a safir se vraća u viziji Euharistije u Scivias II.6 gdje Hildegarda opisuje jedinstvo Kristova božanstva sa sakramentalnim vinom: safir kaplje u pehar. Tom vizijom doziva u sjećanje uporabu dragog kamenja kao medicinskog lijeka o čemu piše u svojoj četvrtoj knjizi Physica. U toj knjizi u predgovoru piše da je svo kamenje rođeno od vatre i vode, i svo je prezreno od đavla jer ga podsjećaju na njegovu prošlu slavu i sjaj, jer “u prirodi je nekog dragog kamenja da traže ono što je časno i korisno, te da odbacuju ono što je izopačeno i zlo za čovječanstvo, baš kao što vrline odbijaju mane, a mane ne mogu surađivati sa vrlinama.“[3] Drago kamenje ima svoje vlastite moći (vires) da odabire između dobra i zla – i u njihovoj naravi je da odabiru dobro, jer dobro je izvor njihove ljepote i svjetla.
Pomazana Duhom Svetim
Ova ilustracija žene iza koje se nalazi gorući toranj predstavlja okrunjenu Crkvu 
pomazanu Duhom Svetim. To je slika četvrte Hildegardine vizije iz drugog dijela Scivias gdje se bavi sakramentom svete Potvrde. Duh je prikazan kao gorući bijeli toranj čime asocira i na toranj Davidov ili sliku Boga kao utvrde koja se ponavlja u psalmima (Ps 18,3; 91,2). On je čvrstina koja čovjeku daje snagu da se ne pokoleba. Nebeski glas u viziji Hildegardi objašnjava:
“Otac je posla (Duha Svetoga) u svijet za ljubav svog Sina da raspali srca svojih učenika vatrenim jezicima i učini ih jačima u ime Svetog i Istinitog Trojstva. Prije nego što je Duh Sveti nad njih došao u vatri, sjedili su šutljivo u svojoj kući, štiteći svoja tijela, jer bojali su se govoriti o Božjoj pravdi i bili su nemoćni da se suoče s neprijateljem. Jer vidjeli su moga Sina u tijelu, njihova unutarnja vizija bila je neotvorena i voljeli su ga u tijelu, stoga nisu vidjeli sjajno učenje koje su, nakon osnaženja u Duhu Svetom, proširili svijetom. Njegovim dolaskom (dolaskom Duha Svetoga) bili su toliko utvrđeni da nisu potonuli u grijeh, već su ga hrabro izdržali. I to je snaga tog tornja koja je osnažila (potvrdila) Crkvu toliko da je ludi gnjev đavla nikad ne može nadvladati.” —Scivias II.4.1
Personificirana Sinagoga i Crkva
Stupovi
- Stup Spasiteljeva čovječanstva
2. Stup Trojstva
3. Stup Božje Riječi
Vizija posljednjih dana
Crkva, Mladenka Kristova, Majka kroz krštenje pojavljuje se u jednoj od Hildegardinih vizija:
“Nakon toga vidjeh lik žene velike poput grada, sa prekrasnom krunom na glavi i rukama sa kojih je sjaj visio kao rukavi, sjajeći s Neba na Zemlju. Njezino krilo bilo je izbodeno poput mreže sa mnogo otvora, s mnoštvom ljudi koji su ulazili i izlazili. Nije imala noge niti stopala, već je balansirano stajala na svom krilu pred oltarom koji stoji pred Božjim očima… Nisam mogla izvan njenog ruha, bila je ukrašena veličanstvenošću i sjala lucidnim mirom, a na njenim grudima sjao je crveni žar poput zore… I ta slika raširi svoju krasotu poput halje, govoreći “Moram začeti i dati porod!” (Et eadem imago expandit splendorem suum velut vestimentum dicens, “Me oportet concipere et parere!”)” (Scivias II.3, Visio)
Pale zvijezde
Ilustracija palih anđela kroz alegoriju palih zvijezda.
Zdanje spasenja
Božjih pet moći u tornju koncila
Detalj koji prikazuje pet vrlina u tornju božanskog koncila. S lijeva na desno: 1. Amor Caelestis – Nebeska Ljubav; 2. ? 3. ? 4. Misericordia Dei – Milosrđe Božje; 5. Victoria – Pobjeda
Kraj vremena
Ilustracija prikazuje eshatološku, apokaliptičku viziju, konačni Sud kada Bog dopušta dolazak antikrista
. Prvi kadar ilustracije se oslanja na naslijeđenu simboliku: zvijeri koje i npr. u knjizi proroka Danijela simboliziraju kraljevstva (Dn 7). Ovako Hildegarda opisuje viziju:
“Tada pogledah na sjever i gle! Pet zvijeri je stajalo tamo. Jedna je bila poput psa, žarka, ali ne goreća; druga je bila poput žuta lava; druga poput blijeda konja; druga poput crne svinje; zadnja kao sivi vuk. A gledale su na zapad. A na zapadu, pred tim zvijerima, pojavilo se brdo sa pet vrhova; i iz usta svake zvijeri izašlo je uže koje se protezalo do vrhova brda. Sva uža su bila crna, osim onog koje je izašlo iz vučjih usta, a bilo je malo crno i malo bijelo.” (izvor, str.97)
U slijedećem kadru prikazana je personificirani ugaoni kamen koji riječima opisuje:
“Kad, eto! Na istoku ponovno vidjeh tu mladost, koju sam prvo vidjela u uglu zida zgrade gdje su se spojili svjetleći i kameni dijelovi u jedno, odjevenu u ljubičastu tuniku. Vidjeh ga na istom uglu, ali sam ga sada mogla vidjeti od pojasa nadolje. I od pojasa do mjesta po kojem se vidjelo da je muškarac; sjao je kao zora (…)” (izvor, str.97-98)
Zaglavni, tj. ugaoni kamen pojavljuje se u Psalmu u kojem kršćanska teologija prepoznaje Krista: “Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.” (Ps 118,22)
Donja polovica ilustracije prikazuje zbunjujuć lik žene-zmaja. Okrunjena žena se i ranije pojavljuje u vizijama i ilustracijama, ona je Crkva, no nije sva u sjaju, dapače, donji dio njenog tijela je zao. Iako prikaz snažno asocira na borbu između žene i zmaja iz knjige Otkrivenja (12, 1-18), ipak se po mnogočemu razlikuje: u Otkrivenju je jasna razlika izmuđu žene i zmaja koji je velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih… (Otk 12, 3-4) Upravo ovdje vidi se Hildegardina originalnost. Crkvu ne napada zmaj-zlo izvan nje, već je on unutar nje same. Kao da je zaražena zlom i zbog zla pati, a što Hildegarda i opisuje u svojoj viziji: “Do svojih koljena lik je bio bijel i crven kao da je prošao mnogo udaraca; a od koljena na dolje do peta bila je prekrivena krvlju.” (izvor, str. 99) Prikazati ovako Crkvu, kao svetu i grešnu istovremeno, bilo je odvažno za jednu redovnicu iz srednjeg vijeka.
S druge strane, element koji je zajednički i njezinoj viziji i Otkrivenju je zbačeni zmaj (Otk 12,9) kojeg svjetlost s nebesa (gornji desni kut) obasjava i time strmoglavljuje. Zlo će biti nadvladano – poručuje nam i Hildegardina vizija i vizija iz knjige Otkrivenja.
Novo Nebo i Nova Zemlja
Vjernost u napasti
“Bože, zar me nisi ti stvorio? Gle, zemaljština me pritišće!” (Scivias I. 4.4.)
Personificirana vjernost na koljenima, uzdignute glave obraća se Bogu koji ni ovaj puta nije prikazan antropomorfno u cijelosti, već samo Njegova ruka koja proviruje iz oblaka, još jednog simbola Božje transcedentnosti. (vidi: Oblak kao simbol Boga)
Napasti su personificirane u ovim smeđim demonolikim stvorenjima koja sa svih strana nastoje omesti čovjeka na njegovoj stazi prema pobožanstvenjenju.
Smrt – izlazak duše iz tijela i prelazak u zagrobni život
Ovaj prikaz procesa umiranja i putovanja duše prikazan je stripovski, u nekoliko kadrova. Proces se čita odozdo prema gore, jer govori o procesu duše koja se sa Zemlje (dolje) uzdiže na Nebo (gore). Dakle donji kadar prikazuje umiruću osobu iz koje izlazi duša kroz usta. Duša, prikazana u liku umanjenog čovjeka potpuno bijelog (ili srebrnog?), je Dah Života koja se odmah po izlasku iz tijela nalazi na raskršću između raja i pakla. Rajska bića okružena su zlatnim svjetlom, a jedno od njih, iznad duše, pruža duši ogrtač. Paklena bića su okružena vatrom, i ovdje također prikazana smeđom bojom koja simbolizira tešku (spuštajuću) materiju.
U kadrovima u sredini prikazano je stanje pakla, a u najgornjem kadru stanje raja, blaženog života. Nije na odmet podsjetiti da ovo vjerovanje nije specifično kršćansko, npr. u starom Egiptu se vjerovalo kako se nakon smrti ljudsko srce stavlja na vagu uz pero na drugoj strani (vidi) te ovisno čija je težina prevagnula (srca ili pera) duša bi , vis a vis toga, nastavljala put u onostranu dimenziju. Pakao je ondje simbolički prikazan kao himera, čudovište, smpremno proždrijeti “tešku”, tj. grešnu dušu, a ovdje, u Hildegardinoj ilustraciji pakao je, tradicionalno kršćanski, prikazan kao stanje konstantnog izgaranja. Raj je prikazan (kao i u mnogim drugim van-kršćanskim tradicijama) kao “mjesto” blagog sjaja ispunjenog rajskim drvećem unutar kojeg je “nebeski Jeruzalem”, nebeski Grad čiji su stanovnici vječni blaženici.
Na samom vrhu je Bog, koji ni ovdje nije prikazan cijeli antropomorfno, već samo njegova ruka, kako bi se naglasila njegova transcedentnost, otajstvenost, tj. misterij.
Euharistijsko otajstvo
Vizija oslikava pozadinu Euharistije, tj. misnog slavlja. Središnji događaj Euharistije je transupstancijacija: pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Kristovu, stoga je ovdje Crkva prikazana u obliku zlatne žene koja u kaleš skuplja Kristovu krv koja mu teče iz boka (srca?), te ju na oltaru svakodnevno prinosi (sličica ispod) uz kruh/tijelo. Na kruh i kalež na oltaru spuštena je zraka milosti koja se proteže iz oblaka (vidi o simbolici oblaka: klikni)
Ostalo
[1] Scivias dolazi od latinske fraze sci vias Domini: spoznaj putove Gospodnje
[2] Hildegar iz Bingena, Zagrljena živim svjetlom: Proročke riječi i molitve, II hrvatsko izdanje, UPT, Đakovo, 2004., str. 28.
[3] Hildegard von Bingen, Physica: Liber subtilitatum diversarum naturarum creaturarum, ed. Reiner Hildebrandt and Thomas Gloning (Walter de Gruyter, 2010), p. 229 (Liber IV, Prefatio): “Et sic pretiosi lapides ab igne et ab aqua gignuntur; unde etiam ignem et humiditatem in se habent, et etiam multas vires et multos effectus operum tenent, ita quod plurime operationes cum eis fieri possunt, ea tamen opera que bona et honesta ac utilia homini sunt (…), quoniam natura eorundem pretiosorum lapidum queque honesta et utilia querit, et prava et mala homini respuit, quemadmodum virtutes vitia abiciunt, et ut vitia cum virtutibus operari non possunt.”
[4] Hildegar iz Bingena, Zagrljena živim svjetlom: Proročke riječi i molitve, II hrvatsko izdanje, UPT, Đakovo, 2004., str. 28.
slike preuzete sa: www.abtei-st-hildegard.de
vidi još: Sv. Hildegarda iz Bingena
povezano:
Ilustrirane introspekcije Carla Gustava Junga
Kandinsky o duhovnom u umjetnosti
Kleinova plava i materijalizacija nematerijalnog
Umjetnost odozgo i umjetnost odozdo
teološka svaštara 