Današnje religije čine samo vrh religijske sante leda jer traju kraće od 4000 godina, dok su religije koje su im prethodile trajale mnogo duže. Te stare religije imaju religiozni obrazac koji možemo nazvati iskonskim ili primitivnim jer je došao prvi.

Taj prvi religiozni obrazac svodi se na poistovjećivanje s bogom ili božanskim stanjem, te na ponavljanje određene radnje koju je “nekad davno” učinio neki bog ili junak (svetac).

Takav oblik religioznosti idalje postoji u Africi, Australiji, JI Aziji, na pacifičkim otocima, u Sibiru i među Indijancima Sjeverne i Južne Amerike, a njihov broj je sve manji. Ostaci takve religioznosti preživljavaju kao psihički tragovi i u našem dubokom nesvjesnom, ali i kao gradivni elementi današnjih glavnih svjetskih religija (kršćanstva[a], islama[b], hinduizma, budizma[c]), točnije – njihove mistične strane.

“Povijest nam pokazuje da se s rastom veličine i složenosti društva društvene uloge sve više diferenciraju. Povlače se granice između svećenstva i laika i pojavljuju se jasnije podjele između svetoga i svjetovnoga. U tom smislu kasnija društva nalikuju kasnijim biološkim vrstama koje razvijaju diferencirane udove i organe.” [1]

optimized

 

 

Australija i Oceanija

“…kad Arunte idu u lov, oni oponašaju podvige prvoga i arhetipskog lovca, ali to ih preoštro odvaja od njihova arhetipa. Bolje je reći da ulaze u kalup svojeg arhetipa tako potpuno, da svaki od njih postaje Prvi lovac i razlika u odnosu na njega nestaje. Slično je s drugim aktivnostima, od tkanja košara do vođenja ljubavi. Samo kad prilagođavaju svoja djelovanja modelu nekog arhetipskog junaka Arunte osjećaju da su doista živi jer u tim ulogama postaju besmrtni.

800px-Kai_Kai_Western_Arrernte
pripadnik plemena Arunta, 1900.

Iz ovog možemo vidjeti da se starosjedilačka religija ne okreće štovanju, nego identificiranju, “sudjelovanju” i djelovanju iz arhetipskih predložaka.” [2]

Kod australskih starosjedioca “mitskim bićima se ne obraća, ne umiruje ih se niti ih se preklinje. (…) Kod njih nema svećenika, nema kongregacija, nema posrednika koji vode službu ni gledatelja. Postoji samo Sanjanje i usklađivanje s njim.” [3]

 

“Za pobožna čovjeka iz arhaičnih kultura svijet se obnavlja svake godine, ili, drugim riječima, sa svakom novom godinom svijet obnavlja svoju izvornu svetost, svetost koju je posjedovao kad je izašao iz Stvoriteljevih ruku.” M. Eliade[4]

Tako oltari oponašaju izvorni oblik svijeta, a riječi koje su bogovi izgovarali na dan stvaranja vjerno se ponavljaju.

 

Južna Azija

“Vedski se čovjek obraća bogovima i silama molitvom i žrtvom. Pri tome mu je uzor sam bog, ali ne kao moralni ideal nego kao žuđeni model blagostanja. Čovjek ga oponaša, želi živjeti kao on i tu mogućnost mu pruža obred koji treba da mu nakon smrti osigura put do neba. (…)

Snagu (čovjekovim) postupcima daje sudjelovanje u nečemu što je već u toku, što je potvrđeno kao uspješno ponavljanje. Čovjek djeluje ne kao pojedinac nego kao odgovorni član sistema. On ponavlja ono što je već bilo, i jedino akt obnavljanja može osigurati vječnost kojoj on teži, a koja znači perpetuaciju sistema (kozmičkog, prirodnog, društvenog, moralnog) u kojem se već nalazi. Jedino korisno je djelovanje u skladu sa tradicijom, jer je ona jedino dostupno uputstvo ljudima. Tradiciju su ljudima prenjeli bogovi. Dakako, ova težnja za održanjem tradicije bit će kasnije još više naglašena, iako će često biti zaboravljena njena kozmička dimenzija. Svaki je čovjekovakt već prije njega učinio neki bog, na početku.

 

Screenshot 2017-06-03 11.44.22
obred prizivanja kiše, tj. boga vode i nebeskih oceana –  Varune (nekad glavnog boga hinduističkog panteona kojeg je kasnije zamijenio Indra); čovjek “postaje” Varuna boraveći u vodi kao sam bog

 

Mitologija opravdava čovjekove postupke tako što im nalazi arhetipove i tako opravdanima im jamči vrijednost i uspješnost arhetipa. Prema tome, čovjekov se čin ne vrednuje prema njegovoj praktičnoj upotrebljivosti (to tek u drugom redu), nego prema stupnju imitacije, identifikacije sa prvobitnim božanskim činom, a pri tome nije ni nužno da se taj prvobitni čin doista i pripiše određenom bogu. Tako žrtva uopće ima za arhetip kozmogonijski događaj bez konačnog mišljenja o tome čije je on djelo. Na žrtvenom su prostoru i među žrtvovateljima koncentrirane sve kozmičke sile koje svaki put ponovno stvaraju svijet, ali ga mogu i razoriti (otuda velika opasnost žrtve). A čovjekov je život u svim pojedinostima slika božanskog života. Djelovanje i predmeti uopće, pa i ljudi (recimo, žene) imaju samo onoliko realnosti koliko je dobivaju kroz ponavljanje, jer je njihova suština, njihov identitet – van njih samih. Da bi taj identitet osigurao, čovjek mora neprestano da ga osvaja ponavljanjem. Dekadencijom od arhetipa i čovjek i njegovo djelo gube vrijednost i identitet, propadaju, postaju štetni za ravnotežu sila u svijetu. Na taj je način opasno sve što je van već postavljenog sustava. Ovo će također ostati konstantom indijske misli i osobito će biti primjenjeno kasnije, na održavanje kastinskog poretka.

Tako je čovjek identičan, kao i ljudsko društvo, s kozmičkim čovjekom: na svim se razinama neprestano izjednačuje mikro i makrokozmos.”[5]

Umjesto zaključka

Promišljajući o ovom izvornom religioznom obrascu dolazimo do drugačijeg shvaćanja religije od onog uobičajenog, površnog (da je religija odnos prema bogu/bogovima/božanstvu kroz ritual). To bi trebao biti sam početak rečenice kojoj nedostaje nastavak: kako bi se promjenio identitet (kako bi došlo do transformacije osobnosti radi boljitka zajednice).

Ovaj izvorni religiozni obrazac (poistovjećivanja s bogom/božanstvom) nam otvara sasvim drugačiju i kompleksniju perspektivu na religiozno ponašanje koje postavlja pitanje identiteta: što čini i oblikuje osobnost? Jedan od odgovora je da identitet oblikuje okruženje, ali nadasve ono nešto/netko na što čovjek usmjerava svoju pažnju. Ono što gledamo (fizički ili mentalno) – to smo, tj. to nas oblikuje.

Također postavlja pitanje cjelovitosti: što čovjeku donosi osjećaj punine (cjelovitosti), „živosti“? Osjećaj te konačne punine čovjeku donosi poistovjećenje s identitetom izvan nas samih (drugim „Ti“). Platonističkim riječnikom: kada je duša (um) u doticaju sa svijetom ideja koje su bit i bitak, izvor, uzrok i uzor svega (praslike, paradigme stvari, tj. arhetipi) – onda je ona „doma“. Ovo općeljudsko („mistično“) iskustvo oblikuje čovječanstvo već tisućljećima, a međuostalim spada i u etnološki argument o postojanju Boga.

Način kako se to postiže je ponavljanje određene radnje (rituala). Ponavljanje (općenito) ima efekt transcendiranja. Već u svakodnevnom iskustvu uočavamo kako ponavljanjem neke radnje ili priče (kada postanu navika) isključujemo jedan racionalan aspekt i to se obavlja „bez“ naše snage, kažemo „teče“. U neku ruku smo nadišli „sebe“. To se događa i u repeticiji religioznih radnji (rituala i molitvi).

 

ponavljanje riječi ili stiha

 

ponavljanje zvuka (ritmika)

 

Tako religija kao re+ligare (ponovno+povezivanje) u svom temelju nosi akt vezivanja (kroz ponavljanje) do te mjere da dvoje (ili više) postaju jedno.

 

 

 

 

 

[a] Cilj kršćanske prakse je da čovjek dođe do stanja gdje će sa sv. Pavlom moći reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,20a); ponekad se ta identifikacija na duhovnoj razini odražava i na fizičku; tako postoje primjeri ljudi sa stigmama koje su se pojavile kao vanjski pokazatelj unutarnje identifikacije i dr.

[b] Sufijska vrtnja dovodi do blaženog, božanskog stanja

[c] Cilj u budizmu je postići nirvanu, stanje Budhe, tj. postati Budha

 

[1] Svjetske religije, H. Smith, Znanje, Zagreb, 2010., str.358

[2] Isto, str.359

[3] Isto, str.359

[4] Isto, str.364

[5] Indijska i iranska etika, Č. Veljačić i R. Iveković, Svjetlost, Sarajevo, 1980., str.18-19

 

 

povezano: Izvor religije: iskustvo

Oglasi