iz: “Duhovna poruka evanđelja”, (KSD – Sustavni studij duhovnosti) – dr. sc. DarioTokić, str.9-12

 

I. Stvaranje – II. pad – III. podizanje

“Knjiga postanka Isusa Krista sina Davidova sina Abrahamova” (grč.: Βίβλος γενέσεως Ἰησοῦ Χριστοῦ υἱοῦ Δαυεὶδ υἱοῦ Ἀβραάμ.), tako bi se mogla prevesti prva rečenica Evanđelja po Mateju. Po zvučnosti asocijacije odmah smjera na istoimenu prvu knjigu Biblije. Kao da autor želi reći da osobom Isusa, koji je Krist, započinje novo stvaranje. Novo stvaranje s Isusom, koji je Krist, nije “iz ničega”, nego je itekako povezano sa svime onim što je Bog obećao svom izabranom narodu u Abrahamu i Davidu. Popis ostalih, nama uglavnom nepoznatih imena koje slijede, najčešće pobuđuje dosadu kod suvremenih čitatelja i slušatelja, i teško je na prvi mah uvidjeti kakve veze ta imena mogu imati s nama danas.

 

Screenshot 2017-06-17 13.50.36

Ali ako je riječ o evanđeoskom ulomku onda se vrijedi potruditi pronaći aktualnost i suvremeni interes u tim riječima koje i danas nazivamo “radosnom vijesti”.

Rodoslovlje: osobna iskaznica

Za Židove su rodoslovlja bila nešto poput osobne iskaznice, znak prepoznavanja. I u Starom zavjetu se mogu naći rodoslovlja važnijih likova, npr. povijest Adamova roda do Noe i njegovih sinova Šema, Hama i Jafeta u Post 5,1-32; ili nastavak iste loze do suvremenih naroda poslije Potopa u Post 10,1-32. I povjesničar Josip Flavije, otprilike u isto vrijeme kad nastaju evanđelja, knjigu o svom životu započinje vlastitim rodoslovljem.

Zanimanje za rodoslovlje je bilo važno za Židove radi očuvanja vlastite tradicije. Npr. ukoliko je netko htio biti svećenik, morao je dokazati svojim rodoslovljem da u neprekinutom nizu potječe od Mojsijeva brata Arona, kojemu je Gospodin Bog
prvome povjerio svećeničku službu. Kad je Ezra obnavljao bogoslužje u Jeruzalemu nakon povratka iz babilonskog izgnanstva, za službu svećenika su se javili izvjesni sinovi Barzilaja: “Oni su tražili svoje rodoslovne popise, ali ih nisu našli” (Ezr 2,62), te nisu bili pripušteni obavljanju svećeničkih dužnosti. Rodoslovni popisi su se od vremena Makabejaca čuvali u Sinedriju, Velikom vijeću koje je bilo vrhovno sudačko tijelo nad svim Židovima. Herod Veliki je također pridavao veliku važnost tim rodoslovljima: njega su prezirali jer nije bio čisti Židov, pa je dao uništiti sve službene zabilješke rodoslovlja, kako se nitko ne bi mogao hvaliti da ima “čišće” rodoslovlje od njegovog.

Dakle, nama nezanimljivo, ali Židovima je moralo djelovati dojmljivo da Isusovo rodoslovlje seže ne samo do kralja Davida, tj. da je kraljevskog porijekla, nego još i dalje do praoca cijelog Izabranog naroda, do Abrahama.

Struktura rodoslovlja

Osim toga, vrijedi zapaziti kako je ovo rodoslovlje pažljivo strukturirano. Raspoređeno je u tri skupine po 14 imena. Može biti da je riječ o didaktičkom sredstvu radi lakšeg memoriziranja, dakle da je riječ o mnemotehničkom pomagalu. Ne treba zaboraviti da su evanđelja nastala više stotina godina prije izuma tiska, i da su knjige bile izuzetno rijetke, kao i ljudi koji bi ih znali pročitati. Stoga je pamćenje bilo osnovno pomagalo za stjecanje i očuvanje informacija. Svrha rodoslovlja koje donosi evanđelist Matej je da pokaže kako je Isus potomak kralja Davida, a to znači da je moguće da se na njega odnose obećanja dana Davidu, a s ovakvom strukturom ga je bilo lakše za zapamtiti.

Tri dijela rodoslovlja odgovaraju trima dijelovima židovske povijesti. Prvi dio sadrži povijest izabranog naroda od praoca Abrahama do najvećeg izraelskog kralja Davida. To je razdoblje uspona, u kojem od malobrojne šačice jednog obiteljskog klana, Abrahamovog, Bog izvodi modernu i jaku naciju u vlastitoj državi s najvećim mogućim granicama. Drugi dio sadrži povijest razdjeljenja na Sjeverno i Južno kraljevstvo, povijest mnogobrojnih i slabih vladara, koji su se udaljili i od Boga i od naroda. Razdoblje je to rugla, sramote i pada u svim pogledima, a završava gubitkom svakog oblika državnosti i babilonskim sužanjstvom. Treće je razdoblje obilježeno imenima nama danas uglavnom nepoznatih ljudi, moglo bi se reći anonimaca, malih ljudi, čiji maleni životi vode do Isusa Krista. To je vrijeme ponovnog uspona. Polaganog, ali sigurnog, kojemu je kruna Isus Krist, prekretnica ljudskih era, koji je tragediju trpljenja i smrti svojim uskrsnućem pretvorio u slavlje pobjede nad zlom i smrću.
Ova se tri dijela, tri razdoblja povijesti izabranog naroda, mogu promatrati i kao tri razdoblja, tri čina u duhovnom životu čovječanstva. Kao prvo, čovjek je stvoren da bude velik, jer ga Gospodin Bog stvorio na svoju sliku (Post 1,27). Bog je dakle zamislio čovjeka velikim, poput njega samog, na njegovu “sliku”. No, u drugom činu čovjek je izgubio svoju veličinu, postao je robom vlastitog grijeha. Čovjek je svojom slobodnom voljom radije izabrao neposluh Bogu, nego da svojim posluhom uđe u prijateljstvo i i zajedništvo s Bogom. Ostavivši Boga i prepušten sam sebi, čovjek je iznevjerio veličanstveni Božji plan s njim. U trećem dobu, čovjek ponovno dobija svoje dostojanstvo i veličinu. Ako je čovjek ostavio Boga, Bog ne želi ostaviti čovjeka. Bog nije želio dopustiti da čovjek sebe uništi vlastitom glupošću, vlastitim grijehom, te mu je dao mogućnost izbavljenja i ponovnog ulaska u nekad izgubljeno zajedništvo s Gospodinom. Tako rodoslovlje koje Matej donosi predstavlja sažetak povijesti izabranog naroda, ali sažetak povijesti cijelog čovječanstva i svakog pojedinca, od kojih svaka (povijest) ima svoju krunu u osobi i
događaju Isusa Krista.

Žene u rodoslovlju – strankinje “sumnjivog morala” dio su slagalice po kojoj Bog izvodi nešto veliko i lijepo

Međutim, u ovom ulomku ima nešto što privlači pozornost i čitatelju naviknutom na židovska rodoslovlja. To je spomen žena u Isusovom rodoslovlju. Uopće nije bio običaj da se žene pojavljuju u židovskim rodoslovljima.

Screenshot 2017-06-17 13.50.36 c

O položaju žena u židovstvu bi se dalo puno raspravljati, ali ovdje je dovoljno privući pozornost na njihov pojavak u Isusovom brižno isplaniranom i strukturiranom rodoslovlju.

Čuđenje postaje tim veće, kad se razvidi o kojim se to ženama radi, jer su nam njihova imena i životne priče već poznati iz Starog zavjeta. Tamara, Kananejka, koja je prerušena kao prostitutka začela sa svojim svekrom Judom (Post 38). Rahaba, Kananejka, koja je bila prostitutka u Jerihonu (Još 2). Ruta, Moapka, koja je neobičan način na gumnu “upecala” svog novog muža i bolju budućnost (Rut 3). Bat Šeba, žena Urije Hetita, oko koje je nastala cijela drama s preljubom, lažima, pijankama, ratovima, ubojstvom i vjenčanjem (2 Sam 11). Sve ove navedene žene na neobičan način su živjele svoj ženidbeni vez, a osim toga ili su bile stranjkinje ili udane za stranca.

Iz toga možemo zaključiti slijedeće:

(a) i po krivim crtama Gospodin Bog može pravo pisati; tj. ne treba nijednog čovjeka prezreti, jer baš svakoga Bog može izabrati da po njemu izvede nešto veliko i lijepo, baš svakoga čovjeka grešnika;

(b) strana krv u Isusovom rodoslovlju pokazuje da su Gospodinu Bogu svi narodi jednako mili, i da ni mi s ljudske strane ne bi smjeli gajiti predrasude ksenofobije, rasizma ili šovinizma, ili bilo kojeg drugog čistunstva utemeljenog na datostima izvan čovjekove slobodne volje;

(c) neobično življenje ženidbenog veza navedenih ženskih osoba, pripravlja čitatelje / slušatelje na Marijino neobično začeće, “po Duhu Svetom”.

03b4c113aacb5288d59015ebc6d053f4
I. Meštrović, Navještenje
Izvanrednost Isusova začeća je stilski naglašena i jasnim rezom na koncu nabrajanja “ovomu se rodi ovaj, onomu se rodi onaj”. Umjesto očekivanog “Jakovu se rodi Josip, Josipu se rodi Isus”, u 16. retku stoji: “Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist”. Tako Isusovo rodoslovlje donosi kao u sažetku poruku cijelog evanđelja obzirom na izvjesne predrasude prisutne među ljudima:

(a) granica između Židova i pogana je srušena, jer su i Tamara i Rahaba i Ruta svoje mjesto nalaze u rodoslovlju Isusa Krista. Velika je istina da u Kristu nema više Židov ili Grk. Ovdje, na samom početku prikazana je univerzalnost evanđelja i Božje ljubavi;

(b) granica između muškoga i ženskoga je oborena. Ne ona naravna, nego društveno uvjetovana. Ni u jednom običnom rodoslovlju žensko se ime ne bi pojavilo, ali u Isusovom se pojavljuju. I muškarci i žene su jednaki u svom dostojanstvu pred Bogom, i jednako važni za ostvarenje Božjeg plana s čovjekom;

(c) granica između svetih i grešnih je oborena. Na samo njemu moguć način, Bog za svoje nakane upotrebljava i ljude koji su naveliko griješili, i njihove pogreške okreće na dobro.

 

Kasnije će reći i sam Isus: “Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike” (Mt 9,13).

 

 

Oglasi