logos spermatikos (o Logosu i njegovu sjemenu)

 

Ideja logosa kao principa koji utemeljuje čovjeka i svijet, napose mogućnost spoznaje svijeta, sastavni je dio klasičnih kao i modernih duhovno-znanstvenih paradigmi.[7]

Kako bismo shvatili pojam logos spermatikos (grč. λόγος σπερματικός) – mali “djelić” logosa, razjasnimo sam pojam logosa:

Logos  je jedan od osnovnih pojmova grčke, a zatim i zapadne filozofije. Značenje pojma vrlo je različito: riječ, govor, svojstvo, istina, red, pojam, misao, razlog (osnova), smisao, razum, um, zakon (logika) svijeta, božanska misao, bitak, Bog.

Prvi koji ga je postavio kao tehnički termin u filozofiji bio je Heraklit (5.st.pr.Kr.). U Heraklita je logos zakon svijeta po kojem se sve zbiva, održava red (kozmos). Logos je za njega ujedinjujuća i transformirajuća sila, dialektički princip koji ujedinjuje različitosti.

Heraklit o njemu ovako govori:

Za taj logos, premda je vječan ljudi nemaju razumijevanja, ni prije nego za nj čuju ni kada su čuli; jer iako se sve zbiva po tom zakonu (logosu), oni su nalik na neiskusne, kad se ogledaju u takvim riječima i djelima kakve ja objavljujem cijepajući svako prema njegovoj naravi…  fr.1[1]

Zato valja ići za onim što je zajedničko. Ali premda je logos zajednički, ipak većina živi tako kao da ima svaki svoju vlastitu pamet. Fr.2[2]

Granice duše nećeš, idući, pronaći, pa ako i svim putovima prolaziš: tako dubok logos ima. Fr.45[3]

Ako poslušate, ne mene nego logos, mudro je priznavati da je sve jedno. Fr.50[4]

Duši pripada logos koji sam sebe umnožava. Fr.115[5]

Simbol tog svjetskog poretka i toka, logosa, je – vatra: „Kormilar svemira je bljesak“ (bljesak je vječna vatra umom nadarena). Konac svijeta završit će u toj transformirajućoj vatri: „Jer sve će, veli on, vatra, kad dođe, suditi i zahvatiti.“ Fr.63-66[6]

Damir Barbarić, u knjizi “Grčka filozofija”, o Heraklitovu logosu zaključuje ovako: “Što je dakle logos moralo bi se iznaći ponajprije promišljajući, dakako uvijek u cjelini svih fragmenata, ono jedno što objedinje­ sva nabrojena značenja (zakon, misao, odnos, razmjer, proporcija, riječ), te uz njih i druga, i to tako da ih kao jedinstveni izvor iz sebe otpušta, samo pak ostajući nešto od svih njih različito. U tom se smjeru možda valjanom uputom može smatrati stav da čak i logos sam nije ono prvo i najviše u Hera­klitovu mišljenju, već se i sama njegova bit i narav očituje tek kao aspekt onoga što Heraklit zove „općim”, „zajedničkim”, ,,objedinjujućim” (ξυνόν).” (Grčka filozofija, D. Barbarić, ŠK, str.47)

Logos kod Heraklita označava i samu dušu, a njezina dubina/širina je ista kao i kod logosa.

Sve, dakle, i zakon i misao i odnos i razmjer i proporcija i riječ i duša jesu ekspresija “jednog” koji i hoće i neće zvati se imenom “Bog”; logos je ekspresija jednog kao što su zrake sunca i njihov efekt na živa bića “ekspresija” sunca.
Iako je Heraklit uveo pojam logosa u zapadnu filozofsku misao, koncept logosa nipošto nije originalno grčki. Navedimo samo primjer egipatskog pojma maat koji se odnosi na harmoniju, red i zakon. Ona je sila koja je svijet izvela iz kaosa i održava ga u redu, ali i skup etičkih normi po kojima čovjek treba živjeti kako bi bio u harmoniji sa sobom i svijetom. .

Vratimo se zapadu: u Platona i Aristotela logos je oduhovljen nous (um).

Filon Aleksandrijski pojam logos uveo je u židovsku filozofiju. On je starozavjetni pojam mudrosti (hokma)[8] zamijenio pojmom logos kako bi u židovskoj dijaspori  starozavjetnu teološku misao približio helenističkoj. Logos je kod njega s jedne strane „misaoni svemir“ (kosmos noetos) u platonskom smislu, kao ideja svih praslika po kojima je stvoren materijalni svijet, a s druge strane on je organ ili sredstvo stvaranja svijeta. U Filonovu učenju to izgleda ovako: „Začetnik svijeta je Bog; građa iz koje je nastao jesu četiri elementa (zemlja, vatra, voda i zrak); sredstvo pomoću kojeg je stvoren jest Logos.[9]

Autor Ivanovog evanđelja Logos, po[10] kojem je sve stvoreno, poistovjećuje s Bogom, a Isusa Krista (točnije: kristov kozmološko transcedentni karakter) predstavlja kao inkarniranog Logosa. Također, Logos je Život, Svjetlo i donositelj milosti.

U početku bijaše Riječ (logos) i Riječ (logos) bijaše u Boga i Riječ (logos) bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.”
(Iv 1,1-3)

 

Kada promotrimo svijet i svemir oko sebe, vidimo logičnost postojanja i opstojnosti, navedeno nas nužno usmjerava prema logosu i intervenciji u kozmosu.

 

The_philosophy_of_Stoicism_Massimo_Pigliucci
stoici su držali da sve oko nas djeluje u mreži uzroka i posljedice, a što rezultira racionalnom strukturom svemira (koju su nazivali logos)

Stoici su logos poistovjetili s božanskim principom koji ispunjava svemir  i svemu daje život. Također su govorili i o logos spermatikos: pojam koji govori o zakonu rasta u prirodi, procesu vođenom umom (intelektom) koji se nalazi u živoj i neživoj materiji. Ljudi također posjeduju djelić (sjeme) božanskog logosa.

 

»Tako Grci govore o zakonu (nomos), pozivajući na poznavanje zakonitosti kozmičke cjeline u kojoj je čovjek samo dio (po svojem logosu).«[16]

Termin logos spermatikos od stoika će preuzeti sv. Justin Mučenik (2.st.), ranokršćanski apologet, koji u svojim pisanjima raspravlja o tragovima istine koji se mogu naći kod svih mislioca (neovisno o vjeri), jer se u svima nalazi sjeme Riječi/Boga (logos spermatikos). U svakom čovjeku Bog je posadio sjeme (spermatikos) samoga sebe (logos).

 

Logos se, dakle, može promatrati pod dva vida: imanentni logos (sjeme) i transcedentni Logos (izvor, temelj).

Govoriti o Božjoj imanenciji (o Bogu u stvarima) zapravo znači govoriti o logosu spermatikosu, a govoriti o Božjoj transcedenciji (ali i panenteizmu) znači govoriti o Logosu kao pokretaču svijeta.Ovaj imanentni logos bismo mogli nazvati sjemenom koje se nalazi u svima i svemu, a koji pak svoj temelj ima u transcedentnom Logosu koji obuhvaća sve, tj. u kojem se sve nalazi.

 

 

 

 

+ moguće je govoriti i o animizmu kao platformi na kojoj se razvila kasnija filozofska misao o logosu

++ vidi: panlogizam

 

DODATAK (o simbolici sjemena)

Govoreći o Božjem kraljevstvu[11] na zemlji Isus koristi simboliku sjemena (Mt 13,3-43):

Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi.“ (Mt 13, 31)

Rast tog sjemena (logosa) ugrožen je od kukolja (Mt 13, 24-30) i ljudskog nemara (mt 13,18-23), no isto tako, ako uspije narasti postat će veće od svega i biti povezano s nebom (Mt 13, 32). Drugim riječima: logos se ne probija bez borbe.

Ako rast sjemena gledamo kao svojevrstan porod, možemo ovdje citirati i sv. Pavla:

Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima…“ (Rim 8,22), sve do vremena kada će Bog biti „sve u svemu“ (1 Kor 15,28)

I Heraklit bi se složio sa time kada kaže da harmonija ne nastaje bez borbe: „Protivno se udružuje i iz raznih tonova postaje najljepša harmonija, i sve biva borbom.“Fr.8[12]  

Slika koja je usko vezana za simboliku sjemena jest kvasac: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« (Mt 13,33) Kao i sjeme, kvasac je „nevidljiv“, tj. sićušan i oboje je upućeno na rast, razvoj, dinamiku.

Sliku sjemena nalazimo i u istočnoj misli:

„Gospod je čovjekolik duh (purušah) posebne vrste, neokrznut bijedom (klesah) djelatnosti, njenih plodova i nedozrelih klica.[13] U Njemu je sadržano sjeme nenadmašivog sveznanja. On je bio učitelj već i prvobitnim mudracima, budući da nije ograničen vremenom. Njegov je rječiti izraz glas aum (pranavah)[14]. Šapat (đapah) neprekidnog ponavljanja (tog glasa) i oplemenjivanje (bhavana) njegova shvaćanja.“ Patanđalih – Yoga-Sutrani[15], r.24-28

 

[1] Povijest filozofije, B. Kalin, str.240

[2] Isto, str.240

[3] Isto, str. 241

[4] Isto, str. 241

[5] Svjedočanstva i fragmenti – Heraklit, N. Majnarić, Zagreb, MH, 1951, str.51

[6] Isto, str.44-45

[7] http://proleksis.lzmk.hr/34957/

[8] Starozavjetni govor o mudrosti vrlo je slikovit. Kod stvaranja svijeta ona nastupa u različitim ulogama: kao graditeljica i izvoditeljica Božjeg plana (Izr 8,27-30; Mudr 9,9), kao povjerenica znanja Božjeg, izbiračica djela njegovih (Mudr 8,4), kao najveća umjetnica (Mudr 8,6), kao roditeljka svega (Mudr 7,12)

[9] Evanđelje ljubljenog učenika, I. Dugandžić, str.45-46

[10] grč. dia, Logosa se može promatrati kao Božjeg pomoćnika u stvaranju ili da je on uzročni uzor po kojem je stvoren svijet u svojoj raznolikosti; također, taj po može značiti i ulogu aktivnog stvoritelja po kojem je sve (ta panta) dobilo svoje postojanje. (isto, str.44-45)

[11] Kraljevstvo Božje nije jednoznačan pojam. Može ga se shvatiti kao vladavinu ljubavi/reda/pravednosti, harmonije, ali i kao samoga Boga (a Bog = harmonija). Također, kraljevstvo Božje/Nebesko je sama Riječ koja dolazi od Boga (Mt 13,3-23), ono je Isus sam

[12] Povijest filozofije, B. Kalin, str.241

[13] Riječima zapadne teologije: bez grijeha

[14] Osnova učenja u Upanišadama je da je svijet akustičkog porijekla, da se je razvio iz vibracije zvuka stvaralačke pra-riječi

[15] Indijska i iranska etika, R. Iveković, Č. Veljačić, Sarajevo : Svjetlost, 1980., str.390

[16] Ivan Čehok, Ivan Koprek. Etika – priručnik jedne discipline. Zagreb: Školska knjiga, 1996., str. 45.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s