Milan Galović, “Umjetnost kao događanje svijeta”

…Cezanne (je), prema vlastitim riječima, htio slikom doprijeti ili, ispravnije kazano, prikazivati iz “korijena svijeta”. (…) i kroz njegovo pojavljivanje voditi i samoga čovjeka do svjetskog korijena života.

Mont Sainte-Victoire
planina sv. Viktor (oko 1905.) – stijenje i bilje su samo naznačeni potezom kista, bez detaljnog prikaza; estetikom podsjeća na japanske grafike koje jednostavnošću (minimalizmom) prenose duh prirode: (s)mir(aj)

Pokušao je u njenu “dubinu” dospjeti na dotad neviden način (…) – jednostavnošću i čistoćom boja i čistih oblika.

str.51

“…nije se znalo (još u 19.st.) da priroda više leži u dubini, nego na površini.(…) Boje su izraz te dubine na površini, one se uspinju iz korijena svijeta.” Sedlmayr

 

 

Susret u dubini i prenošenje

…kao što pjesnik ne dospijeva u dubinu svijeta donoseći tamo svoje riječi, već se s njima u toj dubini susreće, tako i likovni umjetnik ne donosi u iskon svijeta sa sobom boje nego ih pušta da se iz njega oblikuju i pojavljuju, i da se iz njih potom rađaju “motivi”.

Cezanneov pojam dubine iz kojeg se rađa slika ostat će stalno svjetlo oko kojega će se kretati umjetnici i filozofi umjetnosti 19. i 20. stoljeća.

study-of-bathers
studija za kupaće, 1898.

Komuniciranje sa slikom i duhovna razina

Uz pojam dubine veže se i pojam transparentnosti, prozirnosti slike ili boja, koja omogućuje duhovni pogled u njezinu dubinu. Ali ta je transparentnost (…) dostupna samo onomu koji se duhovno uzdigao na razinu koja je nužna za komuniciranje sa slikom.

still-life-with-bottle-and-apple-basket-1894.jpg!Large
1895.

Dalje, kad Cezanne kaže da se “sve u prirodi modelira prema kugli, stošcu i valjku” tad je promašeno taj stil proglasiri geometrijsko-konstruktivističkim. (…) i kugla i stožac i valjakee15add2c4c9b791c966d2a660f36398 (su) predgeometrijske i predlogičke “forme” koje – a to znamo već od prvih velikih filozofa antike – leže u dubini svih stvari svijeta, štoviše, za Platona na primjer, svojim “čistim” bitkom prethode i božanskom demiurgijskom proizvođenju kozmosa.

Str.52

 

Cezanneov krajolik još pokazuje prirodu u pojavljivanju, u nastajanju iz dubine, iz korijena svijeta.

Zato Kandinsky i može kazati:”Nije prikazan neki čovjek, neka jabuka, neko stablo, nego je sve to od Cezannea upotrebljeno za oblikovanje jedne iznutra slikarski zvučeće stvari koja se zove slika. Tako također naziva svoja djela jedan od najvećih novijih Francuza – Henri Matisse. On slika “slike“, a u tim slikama nastoji pružiti “božansko”. Uber das Geistige in der kunst, Bern 1952, str.51

Sa stavom da Matisse nastoji u svojim slikama pružiti “božansko” htjelo se kazati da on ipak nije nastojao dospjeti samo do korijena svijeta, nego (…) prirodi podariti “vječnost”. Str.53

The Snail 1953 by Henri Matisse 1869-1954
Matisse, “Puž”

5fe941aa12f64e70d39b9c25c717c80d--snail-art-mini-beasts

Kad slikar dovodi dubinu svijeta na “površinu” krajolika kao sliku, promatraču slike uspijeva bez uspinjanja metafizičkim stupnjevima bitka izravno ući u dubinu svijeta, u ono mjesto gdje se susreće iskon svijeta i sama umjetnost sa svojim bojama i oblicima.(…) Metafizički srupnjevi bitka u slici su: pojedinačna ova ovdje naslikana jabuka, u kojoj se, dalje, prikazuje jabuka kao takva, jabuka u svojoj biti – zato Hegel i Schelling stalno ponavljaju da slikar u prikazivanju pojedinačnog mora izbjegavati ono slučajno i detalje te prikazati samo ono nužno, što pripada pojmu ili biti prikazanog… str.54

9649b9baf908cd9cffb54b481f58f5a0
I. Rabuzin, Brdo

Likovi slike su deformirani ili nedovoljno formirani zato što ne zastupaju svoju posebnost, pa ni bitnu, nego “vječnost” prirode. Stablo je kao stablo tu samo zato što na sebi nosi pečat onog “vječnog” prirode. Iz vjerno i detaljno prikazana stabla isijavala bi njegova pojedinačnost, konačnost, propadljivost. Str.54

article_image_2__cezanne
lijevo: P. Cezanne Gardanne, 1885-86; desno: G. Braque, The Rio-Tinto Factories at L’Estaque, 1910.

Cezanneove kupačice, primjerice, nisu lijepe prema klasičnim kanonima formalne ljepote. Ali u Cezannea ljepota nije u formi, proporciji i jasnoći reda vezanom uz likove na slici. (…) krajolik se pojavljuje iz onoga što ih sve zajedno prožima i nadilazi, iz iskonskih boja i oblika koji izviru iz korijena svijeta.  str.54

cezanne.abduction
Cezanne, Otmica, 1867

BOJA JE MJESTO GDJE SE NAŠ UM I SVEMIR SUSREĆU. ZATO SE, ISTINSKIM SLIKARIMA, BOJA ČINI TAKO DRAMATIČNOM.

P. Cezanne

still_life_with_plate_of_cherries-cezanne
Cezanne

Cezanneove slike lijepe su upravo zato što se možda u tim slikama, da parafraziramo Matissea, još jednom htjelo pojaviti “božansko” u njegovoj istini i ljepoti. str.54

Zašto se odjednom u drugoj polovici 19.st. pojavljuje Baudelaireovo Cvijeće zla, Rimbaudovi uvidi u zbilju i njezina poetska destrukcija te čista poezija Mallarméa? (…) možemo se poslužiti izvrsnom analizom Huga Friedricha u knjizi Struktura moderne lirike (…) i navesti samo neke naslove(…): depersonalizacija, estetika ružnog, ruševno kršćanstvo, prazni idealitet, prazna transcedencija, razlaganje i izobličavanje, dezorijentacija, prekid s tradicijom, dehumanizacija, razbijanje granica, razorena realnost, blizina šutnje, tamnost, odvraćanje od zbilje. Str.55

UMJETNOST JE HARMONIJA PARALELNA S PRIRODOM.

P. Cezanne

iz knjige: Zagonetka umjetnosti, Damir Barbarić, Demetra, Zagreb, 2003.,

Oglasi