UVOD
Sv. Bonaventura: Talijanski filozof, teolog, biskup, kardinal, doktor Crkve, “serafinski doktor” (lat. Doctor Seraphicus), “princ mistika” (prema papi Leonu XIII), franjevac, 13.st.
Svaki dobar dar,
svaki savršen poklon odozgor je,
silazi od Oca svjetlilâ
u kome nema promjene
ni sjene od mijene.
Jak 1,17
Izvor: Tria opuscula, Bonaventura (preveli M. Šikić i S. Kušar), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2009., str.43-46
Svjetlo u čovjeku
„Svjetlo (lux) čini bit sviju bića, ono je njihova općenita oblikovnica (forma generalis), najdjelotvornija i najviša od svih tjelesnih oblikovnica…
Bog smije biti nazvan Ocem svjetla jer je on izvor svega postojanja, izvor bitka kao takvog. Stoga svjetlo nije puka metafora, nego izraz najintimnije zbiljnosti svake stvari, tj. bića kao takvog.
Za Bonaventuru je svjetlo također izvor i razlog svega spoznavanja i sve istine. On to otkriva polazeći od osjetilne spoznaje; to vrijedi još više na razini umske spoznaje.
Za njega je čovjekov duh svjetlo, odraz i slika božanskoga svjetla. Duh je osvjetljeno ogledalo, on je svijetao pod utjecajem božanskog svjetla te je stoga u stanju „osvijetliti“, tj. spoznati, objekte oko sebe – u tome je njegova bitna djelatnost.
Ljudska duša je u stanju spoznati i razumjeti bića jer je smještena u ozračju onoga svjetla koje dolazi odozgor i koje u njoj pobuđuje i aktivira njezine intelektualne, tj. duhovne moći. Tako joj Bog po svome Logosu priopćuje spoznaju svojih vječnih ideja (rationes ideales).
U toj metafizici svjetla raspoznaju se osnovne crte platonskog naučavanja smještenog u kontekst kršćanskog vjerovanja: Bog ima u svome umu, tj. Logosu, ideje stvorenja. (…) Zahvaljujući idejama u božanskome umu ljudski duh može postići sigurnost spoznaje i vinuti se sve do u spoznaju same božanske Istine, što kulminira u mistici.
Prema tome, ljudska naravna spoznaja udioništvo je ili participacija na božanskom svjetlu. No prema Bonaventuri, ona je pomućena istočnim grijehom, pa svjetlo više ne svjetli u svojoj iskonskoj jasnoći; štoviše, čovječanstvo zapravo živi u tami, pa mu je nužno potrebno prosvjetljenje, odnosno spasenje, tj. potrebno mu je novo svjetlo koje bi ga obnovilo. To novo svjetlo doista i silazi do čovjeka kao objava Božja; ona vraća čovjeku zdravlje i otkriva mu Božji plan spasenja. Čovjek sam po sebi ne dopire do njega, ali ga može primiti. Ako ga primi i uza nj prianja, postaje sposobnim naći iskonsko Božje svjetlo kojeg je do tada bio lišen. Riječ je o svjetlu Božje objave darovanom u Svetom Pismu, na vrhu svih prosvjetljenja i spoznaja. Bez njega nema kontakta između Boga i čovjeka, a u svoj će svojoj punini ono zasvjetliti u slavi (lumen goriae) kada će spašeni čovjek gledati ne više i ne samo odraz božanskog svjetla nego samoga Boga u njegovom vlastitom sjaju.
svjetlosna instalacija u bazilici sv. Vincenta (Metz, Francuska)
Simbolička teologija – Svemir govori o Bogu i Bog govori kroz svemir
…za nas u samom sebi nespoznatljivi i nedokučivi Bog izražava se u svojem stvorenju, i obrnuto: njegovo stvorenje izražava svojeg stvoritelja.
…konkretna primjena te nauke u teologiji oblikuje tzv. simboličku teologiju. Ona se ne odlikuje logičkim i stringentnim ulančavanjem dokaza i deduktivnom logikom kako je to slučaj kod dogmatske teologije u užem smislu. Naprotiv, ona se temlji na analogiji između Stvoritelja i stvorenja, naravnog i nadnaravnog svijeta, raznih stupnjeva bića te otkritih i skritih zbiljnosti. (npr. vidi Simbolika cvijeća u kršćanstvu ili Oblak kao simbol Boga)
(…) Refleksija i spekulacija, koje se ovdje razvijaju, podobne su za dublje pronicanje stvorene i objavljene zbiljnosti te omogućuju otkrivanje dublje shvaćanje i iskustvo religiozne zbiljnosti koja ostaje zatvorena ili u najboljem slučaju vrlo ograničeno dostupna drugim metodama spoznavanja.
Dvostruki put: Od stvorenja prema Stvoritelju i od Stvoritelja prema stvorenjima
Stoga nije čudno što je simbolička teologija veoma podobna da izrazi kako vrhunce mističnog iskustva tako i ono redovito iskustvo. Pritom se za nju otvara dvostruki put: može krenuti od Boga da bi ga našla u svim njegovim stvorovima po tragovima i slikama što ih je on u njih utisnuo samim time što ih je dozvao u ostojanje ni iz čega.
Zatim, ona može krenuti od istraživanja stvorenja i Božjeg izražaja u njima te uzlaziti prema Stvoritelju. Oba ova puta su komplementarna, oni se nadopunjuju i tako duši otvaraju pristup u cjelinu stvorene stvarnosti i njezina Stvoritelja. Itinerarium mentis in Deum najbolje oprimjeruje taj postupak.
(…) Radi se naime o tome da čovjek u svemu, u svakoj stvari, „nađe Boga“. Upravo stoga što se Bog na neki način nalazi u svakoj stvari priroda može biti i jest predmetom pozornosti koja je puna ljubavi; franjevačka mistika ne odbacuje i ne otklanja stvari ovog svijeta, nego ih takoreći nosi natrag k onom Bogu od kojeg one vuku svoje podrijetlo i sve što imaju kao bitak i vrijednost.“[1]
[1] Tria opuscula, Bonaventura (preveli M. Šikić i S. Kušar), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2009., str.43-46
Bonaventura je držao da svako stvorenje nosi bar neki oblik oznake svoga Stvoritelja. Svemir je poput knjige u kojoj se trojedini Bog objavljuje. Sva priroda, sav svemir i sve što je u njemu trag je Boga.
Lat. speculatio ili speculum se često spominje u Bonaventurinim djelima. Dolazi od specere: vidjeti, gledati, zreti. Speculum pak znači „ogledalo, zrcalo“. On sam pojmu speculum daje različita značenja: refleksija, spekulacija, uzimanje u obzir,…
Čini se da je bio očaran višeslojnošću pojma koji je stoga ujedno i prekrasna metafora za odnos stvorenja i Stvoritelja. Sav svemir je, prema Bonaventuri, vrst ogledala (speculum) u kojem se može vidjeti (nazreti kroz zrenje) Boga, tj. Bog, izvor svjetlosti, odražava se (reflektira) kroz svoja stvorenja (koja u sebi “nose” svjetlost, “otisak” Tvorca). Ako se zagledamo u djelo prirode prepoznat ćemo njenog Umjetnika.
“Jedno je sunčevo svjetlo, iako mu put lome zidovi, planine i bezbrojne druge zapreke. Jedna zajednička tvar, iako je razlomljena u bezbrojna obličja pojedinačnih tijela. Jedna živuća duša, iako je rascijepljena u bezbrojne vrste s osobitim osobnostima. Jedna inteligentna duša, iako naizgled podijeljena.”
Marko Aurelije (izvor)
…
DODATAK:
Iz diplomske radnje „Teorija svjetla sv.Bonaventure“, Hugh Martin Bertling, (Loyola University Chicago):
Svjetlost: forma tijela
- Čitajući filozofska djela sv. Bonaventure doći ćemo do doktrine o svjetlosti koja je jedna od posebnosti njegova nauka. Zapravo, ona zauzima važno mjesto u njegovoj filozofiji.
- O svjetlosti govori kroz spekulaciju o materiji i formi.
- Materija nam se pojavljuje kao potupno pasivna, prazni „prijemnik“ određenog kapaciteta s potencijom da postane nešto. O materiji se može promišljati kao nečemu potpuno ogoljenom od forme, ali u takvom stanju je nikada ne nalazimo. Prvotna materija (materia prima) je logička stvar. Sva materija koja je in-formirana jest ograničena (okružena) prostorom i nosi određene atribute. U samoj svojoj prirodi ona je puka mogućnost.
„Prvotna materija može biti promatrana bez forme, ali ne može postojati ogoljena od svake forme.“ [1]
- Prvotna materija je, stoga, od samog momenta stvaranja obdarena formom i stoga je determinirana.
- Da li je Bog sve stvari stvorio u gotovom stanju, u kojem su sada? Ili je kreacija proces, niz faza? Sv. Augustin je na to odgovorio da je Bog sve stvari stvorio u jednom činu, ali je u stvari usadio rationes seminales (grč. logos spermatikos) koje se s vremenom trebaju razviti u kompletna, definirana bića.
„Sve stvari su u početku bile u sjemenu, ne kao masa s tjelesnom protežnošću, već kao sila i uzročna potencija.“[2]
Sv. Bonaventura je slično tako držao i da:
„Prvotna materija je, sirova i bez forme, stvorena tako da utjelovljuje četiri elementa pomiješana i stopljena. Ali iz te materije, u intervalu od šest dana rodovi tjelesnih bića su formirani, svaki prema svojoj vrsti.“[3]
- Dakle, materija je stvorena u prvom danu kao heterogena, u embrionalnom stanju i postepeno se razdvajala u pojedinačna tijela.
- Materija može biti determinirana samo prema svojoj formi.
- S obzirom da je Stvoritelj simultanim činom dodijelio egzistenciju anđelima, (zemlji) materiji i (nebu (duhovnom) može se predpostaviti da duhovno odgovara formalnom principu tijela (kao ono što tijelo sadrži).
- Nebo (empyrean) je savršeno homogeno svjetlo. Svjetlo bi, stoga, trebalo biti određenog oblika i ono što tijelima daje njihove sukcesivne oblike.
„Rečeno je da je svjetlost forma koja daje postojanje svjetlosnom tijelu i pomoću kojeg je svjetlosno tijelo ponajviše aktivno.“ [4]
„Svjetlost je zajednička priroda koja se nalazi u svim tijelima…“ [5]
- Sv. Bonaventura, nadalje, promišlja u kakvom stanju je to svjetlo bilo prije trećeg dana u kojem je stvoreno svjetlo. To svjetlo naziva tjelesnim svjetlom, ali pri tome ne misli da ima tijelo (da je tijelo).
„Svjetlost i zrake svjetla… nisu tijela niti proizlaze iz tijela.“ [6]
- Sve je stvoreno od prime materije osim Boga koji je čista forma, ili čisti akt.
„Bog je prava svjetlost i što god mu prilazi bliže postaje po prirodi više svjetlo.“[7]
- Svjetlost treba zamišljati kao formu koja pokreće tijelo, a ne kao nešto što postoji za sebe (osim u našoj misli).
- Svjetlost, koja je jednostavna forma tijela, jest supstancijalna forma (ne akcidentalna kako je to mislio sv. Toma) i najplemenitija od svih formi ( to je temeljio na misli fizičara Francisa Bacona i Roberta Grossetestea)
- Sva tijela imaju neko svojstvo svjetla, od zvijezda sve do najcrnjeg dijela zemlje. To svjetlo je ili vidljivo odmah, ili se do njega može doći brušenjem i poliranjem.
- Svjetlo je i vrlo suptilna supstanca, skoro pa duhovna po svom svojstvu brzine i aktivnosti. Ona je medij našeg glavnog izvora znanja jer je nophodna za vid, a vidom (najplemenitijim čulom) postižemo puninu spoznaje.
- I Damašćanski je rekao da je svjetlo iz vatre konaturalna i konsupstancijalna moć, ne efekt ili akcident. Ta moć ne može biti uočena osjetilima, niti djeluje samo na čulo vida, već uzrokuje da sva osjetila pređu iz potencije u akciju, kao što je izjavio sv. Augustin (Aug., Genesim ad litteram, XV, 21, et XIX, 25)“ [8]
- Mora se uzeti u obzir da u 13.st., iz kojeg je sv. Bonaventura, nije bila poznata brzina svjetlosti, nije se znalo ništa o polarizaciji svjetlosti, spektru, interferometrima, itd., stoga ne možemo previše očekivati od ove skolastičke teorije svjetla.
Svjetlost i intelekt
- U srednjem vijeku, kao i u ostalim razdobljima filozofije, objašnjenje ljudskog znanja bilo je jedno od istaknutijih polja za proučavanje.
- Odbacio je arapske ideje o medijatorstvu između Boga i čovjeka, te zastupao ideju da je Bog sam djelovao na um utiskujući ideje posebnom iluminacijom, te samo On stimulira intelekt da dosegne istinu.
- Na mnogim mjestima sv. Augustin Boga naziva svjetlošću uma, učiteljem sve istine.
- U Hexaemeronu objašnjava da svjetlo dolazi od Oca svjetlila i prosvjetljuje intelekt, referirajući se na sv. ? (1,17)
„Mudrost je svjetlost koja silazi od oca svjetlosti i svjetli u duši; čini ju sličnom Bogu i kućom Božjom. Prosvjetljuje intelekt, rasplamsava i razveseljava afekte (privrženost?), te ojačava aktivnosti.“
15 (Hexameron, II, t.9, p.26)
„Ova svjetlost je nedostupna, a opet blizu uma, bliže nego samoj sebi. Ne može biti ograničena, a i dalje je najintimnija.“
Hexaemeron, XII, t.9, p.87) [9]
- božanska svjetlost, služi za spoznaju (ono pomoću čega znamo), nije objekt spoznaje
- da li ista božanska svjetlost koja djeluje na um može djelovati i na volju, na moralne postupke?
- …mora da božanski arhetipi djeluju na našu dušu, snagu volje, kao i na kogniciju koja je baza moralne prosudbe.
„Kao što sunce prolazi kroz dvanaest znakova (zodiaka) i daje život, tako i sunce mudrosti u hemisferi naših umova… uređuje naš život.“
Hexaemeron, VI, t.9, p.64 [10]
- Četiri kardinalne kreposti su poput četiri strane moralnog svijeta, prema kojima se ravnaju sve ostale kreposti.
„Kreposti su povezane s četiri utjecaja svjetla… svjetlo čisti, prosvjetljuje, usavršava i ojačava; umjerenost čisti, mudrost prosvjetljuje, pravednost usavršava i hrabrost ojačava.“
6 Hexaemeron, VI, t.9, p.64
- Ove vrline se mogu doseći upornošću, bez direktne Božje pomoći:
„One su radikalno u našoj prirodi (…) i po njima smo skloni, iako nesavršeno, vrlim i hvale vrijednim dijelima.“
7 III Sent.33,1,5, concl.t.5, p.59
- Kardinalne kreposti mogu biti usavršene jedino kroz trud i rad čovjeka (kada postanu savršena navika) uz Božju pomoć (milost) 11 milost je to sunce koje doprinosi da biljka vrline, ukorijenjena u ljudsku narav, cvjeta
- Djelo prirode biva usavršeno i dovršeno pomoću božanske iluminacije
„Kapi vode udubljuju kamen ne pomoću sile, već čestim padanjem.“
12 citirano u III Sent. 33,1,5, concl.t.5, p.60 [11]
povezano:
- Svjetlo od Svjetla
- Serafini
- Slava i sjaj u religioznoj ikonografiji
- Mlado uzlazleće Sunce
- Uzvišene misli i teorija
[1] Saint Bonaventure ‘s Theory of Light, Hugh Martin Bertling, Loyola University Chicago, str.3
[2] Str.5
[3] Str.6
[4] Str.10
[5] Str.12
[6] Str.15
[7] Str.16
[8] Str.26
[9] Str.31
[10] Str.98
[11] Str.102
teološka svaštara 